Sagitta odapinje svoje str(j)elice visoko, visoko...

Kaže se da se od svakog da ponešto naučiti. I ja zaista nisam zatvorena za tu opciju.
Stoga se srdačno zahvaljujem Journalistu iz komentara u mom prošlom postu.
Jest da me dotična/dotični podosta kudio u komentaru, no ni to me ne smeta.
Jedino insinuacija da nisam koristila blagodati hrvatskoga obrazovnog sustava.
E tu je u krivu.
Ali nema veze, puno me feministkinja može mrziti zbog mojih (po njihovom mišljenju) izrazito ženskih stavova.
Ne feminističkih.
Žao mi je, Journalist, zbog pogrešne interpretacije mojih misli u postu, koje su, usput rečeno bile upravljene isključivo u zabavne svrhe.
Ni jednom riječju spomena o mržnji prema ljudima cigićkog izgleda.
To si jako pogrešno protumačila.
Ali svakako ti iskreno hvala za naputak o 'razapinjanju strjelica'.
To saznanje sam odmah primijenila i izmijenila svoj naslov.
Eto, da se ponešto naučiti čak i od journalista.
Novinara koji zdušno brani žene koje su uletjele u brak s nasilnicima.

Da pojasnim:
Ja sam svojedobno ostavila komentar na jedan post o akciji žena koje se bore protiv nasilja u obitelji.
Cijela je priča, zapravo, bila potaknuta ubojstvom one djevojke pred Domom u Nazorovoj.
Napisala sam kako ne podržavam medijsku hajku i 'padanje glava' u sustavu socijalne skrbi zbog toga što se neka djevojka udala za budalu u kojoj nije mogla prepoznati nezrelog polutana dok je bilo vrijeme, već se brže-bolje za njega udala.
Znam da katkad imam prekrute stavove prema određenim stvarima i događajima, katkad podosta vidim u crno-bijeloj tehnici.
Ali sve to svjesno.
Ne znam što mene čeka u životu, ali ni kao 18-godišnjakinja nisam imala problema sa razaznavanjem budaletina od normalnih muškaraca.
Postoje nekakve studije koje kažu da svaka žena jako dobro osjeti koji bi muškarac bi bio dobar otac.
To pokojnica očigledno nije razaznala.
Usprkos činjenici da je dečko imao podebeo dosje već prije nego što je s njim započela vezu.
I da je dolazio iz užasno neuredne obitelji (nemoj sad i na ovo drvljem i kamenjem, znam da nismo krivi za to iz kakvih obitelji dolazimo!), iz koje je vjerojatno proisteklo mnogo negativnosti koje je on kasnije ispoljio na najokrutniji mogući način.
Jedno mi nije jasno:
Uvijek se priča samo o tome kad se dogodi tragedija, a nitko ne primjećuje nešto što tome vodi.
Nitko nije u stanju djevojku na nešto upozoriti dok je posrijedi samo veza s nekim, još ne brak.
I da postoji kontracepcija.
I da ne bi trebalo svakog pustiti da te napuni, da živimo u 21. stoljeću, gdje se trudnoća viđe ne događa.
Već planira i kontrolira.

Gledajući stvari iz perspektive Journalista, stalno bi trebale padati glave odgovornima.
Ali zašto bi netko trebao biti odgovoran za nečiji tuđi život?
Zašto (koja god) ženska kuća ne zaštiti Alku Vujicu od kurčevitog I. Š. koji joj je srušio dostojanstvo?
I nije je morao ubiti da bi bila mrtva.
Žena o tomu otvoreno progovara i svaka joj čast na tome.
U potpunosti preuzima odgovornost i ne proziva više ni oca svog djeteta, koje je gotovo punoljetno.

Svi smo mi nakon punoljetnosti odgovorni za svoj život.
Neki, silom prilika, i puno ranije.

Zašto jednostavno ne reći na glas da postoje žene koje vole nasilje?
Ja osobno znam za slučaj u mojoj zgradi gdje je frajer lemao djevojku, a ona je uokolo s masnicama i šljivama ispod oka hodala vičući: "Ali ja ga volim!".
Kasnije je otkantao nju i spetljao joj se s najboljom frendicom.
Onda je i nju mlatio, a i ona je valjda uokolo hodala modra vičući isto.
Malo bolesno, ha?
A radi se o odraslim ženama.
Naravno da ne branim nasilje bilo kakve vrste, ne zagovaram 'iskazivanje ljubavi' bilo kakvom agresivnom metodom.
Ali ne mogu si pomoći da ne pomislim kako katkad mladi srljaju grlom u jagode, čak i kad su jagode malo trule.
A malo truleži u svakom slučaju preraste u totalni trulež.
Proces nikad nije obrnut.

Dragi Bog nam je dao slobodu izbora.
I koliko god da nam se nekad to čini najvećim mogućim darom, u isto vrijeme smo time i prokleti.

Ali izbora ima.
I ni u kom slučaju ne treba zatvarati oči pred stvarima koje nam se na nekoj osobi ne svide.
Jer se kad-tad ispostavi da smo neke stvari vidjeli već u ranoj fazi.
Ali smo mislili da ih možemo popraviti.
Mi, a ne taj netko.

P. S. Post u potpunosti posvećem mrscima mojeg pisanja.

Jednom sam došla u napast posjetiti ženu koja zna što će biti. Ženu koja, uz neminovno pogađanje pojedinih događaja iz prošlosti koji su nas determiniral i (po fatalističkom razmišljanju) predestinirali, ujedno predviđa i što nas čeka.
Ne želim sad o razlozima koji su me nagnali na ovaj meni do jučer (u odnosu na onaj, je li, dan) totalno nezamisliv čin.
Bilo je to prije dvije godine, kad mi se činilo da sam (zdravstveno) u velikim govnima.
No da ne dužim sad. Želim samo reći što sam očekivala, temeljem prijašnjih doživljaja priča o cigićkama, babama gatarama i sl. fenomenima u kojima utjelovljena leži sposobnost čitanja sudbine.

Prije nego što sam saznala za ovu gospođu (i nedugo je zatim i upoznala) čula sam za svakojake babe gatare; Bila je tako, navodno, jedna u spli'skoj Varoši, kojoj su kokoši trčale po kuhinji i sudoperu, a ona, onako zapuštena i raščupana bi ti gatala iz fundaća (dalm. talog kave) i (navodno, nepogrješivo) čitala kad i za koga ćeš se udati, koliko djece ćete imati, gdje ćete živjeti, koliko ćete (i ako ćete) putovati, koliko ćete živjeti i hoćeš li se slagati s jetrvama (dalm. žene od muževljeve braće, kako li se samo književno nazivaju?! Šogorice?), itd., itd.
Nemalo fascinirana pričama tada starijih teta (tada mi je starija bila svaka od 20, jer je meni bilo teen godina), ipak nikad nisam poklekla porivu da odem toj babi. A znamenita je bila, ako me nisu lagale. Valjda nikad nisam htjela otići iz uvjerenja da će se moj život tako divno odvijati i da me čeka sva sreća ovog svijeta, da mi ne treba neka babuskara da mi samo sve to što već i sama znam potvrdi!
I da joj za to još i platim.
A da ne govorim da sam sumnjičava bila i iz prostog razloga što mi je jednom najpoznatija spli'ska cigićka (koja je, čitala sam u "Slobodnoj" prošle ili pretprošle godine umrla, Bog da joj dušu 'prosti!), nakon što joj nisam htjela dati 10 kuna, rekla da ću se dogodine udati i imati dvoje djece (a bila sam u 3. srednje!)! K'o da je to, ako ćemo pravo, nešto loše!?
Barem gledajući s ove perspektive, kad, ne samo što nemam dvoje djece, nego se još nisam ni udala!

I tako ja nikad nisam došla u napast posjetiti nekakve ćiribiriba bakice, vidilice, proricateljice, guru-majstorice i ine koje bi mi mogle pomoći u bezizlaznosti neke situacije uslijed nefunkcioniranja prirodnog nakon-kiše-dolazi-sunce mehanizma.
Do tog rujna 2004.

E neću vam reći što mi je sve teta rekla!
Samo znam da je bila vraški dobra i poprilično toga iz prošlosti pogodila k'o prston u govno (nježna dalmatinska izreka za precizno).
No jedno mi ipak nije rekla - da ću nakon što je preporučim dobroj frendici iz osnovnjaka i nakon što je ova posjeti ostati bez nje.
Mislim, frendice.

Svakako, oduševljena njenom metodom čitanja iz dlana (a ne fažola (dalm. grah) ili fundaća (gore već prevedeno)), a ponajviše od svega njezinim svjetovnim, inteligentnim, čistim i necigićkim izgledom (što se uvelike razlikovalo od predrasude kakvoj sam robovala u ranijoj dobi) i konstatacijom da meni nije apsolutno ništa, ja sam je odlučila preporučiti nekom tko je u sličnom penisu kao i ja.
Rekla mi je da mi nije ništa (jer ja sam opako bila zabrijala da mi je neka teška i neizlječiva bolest), već da prolazim kroz neku fazu koju je ona i nazvala i svojom imenom, ali se ne sjećam više kojim.
Meni je bilo najvažnije da mi nije ništa.
Samo mala ofanziva hipohondrije.
Dugoročno gledajući, nimalo bezopasno.
Ali spomena nevrijedno.
Barem zasad kad sam zdrava.
Od hipohondrije.

Ispostavilo se da je moja preporuka dragoj prijateljici iz osnovnjaka, koja, igrom slučaja, ovdje važi za osobu u većem penisu od mene u ono vrijeme, zapravo bila golema pogreška.
Ova joj je rekla kako će u dogledno vrijeme otići Ameriku i tamo se realizirati na planu o kojem uvijek sanja.
To je bila istina. Mislim, to da je ova oduvijek sanjala Ameriku.
Ali i ja sam, majke ti!
Svakako, kad sam jednom nakon svega srela tu frendicu, s neopisivim oduševljenjem mi je ispričala sve to što joj ne vidilica rekla.
I da se u potpunosti poklapa s njenim viđenjem svoje budućnosti i željama koje ima.
Blago njoj.
I da će se valjda udati za nekog tipa. Jest da ga još nije upoznala, ali uskoro hoće.

Od tada se ovoj mojoj frendici gubi svaki trag.
Ne, nije nestala, ali kao da me počela izbjegavati.
U nekoliko navrata sam joj SMS-om predložila kavu, šetnjicu gradom i sl., ali ova bi me svaki put otkantala u finjaka.
Ne znam što joj se dogodilo i zašto mi se ne javlja, ali nisam li joj napravila golemu uslugu?!
Ostvarila sam joj želje!
Zapravo, želju da čuje da će joj se ostvariti želje!

Omajgad! Sad mi je jasnije....
Možda i nisam...

Voli vas Sagitta koja je svojedobno koketirala s bijelom magijom.
Ali sad je clean.

Ima ih sedam.
Dobila sam u nasljeđe vjeru u jednog i jedinog Boga, s kojom mi je u paketu pristigla i doktrina pridržavanja Njegovih zapovijedi.
A kudikamo mi je bolje 'legla' doktrina podlijeganja smrtnim grijesima.
Kojih, meni za utjehu, ipak ima nešto manje.
Sedam.
A ja se uspješno, čak štoviše, najuspješnije pridržavam jednog.
Lijenosti.

Osvrnuvši se zera unatrag, vidjela sam da sam u posljednjem postu pred jednomjesečno izbivanje iz Lijepe naše napisala totalno lijeni post.
Ma što napisala, kopi-pejstala!
U trenutku najagresivnijeg napada lijenosti prepisala sam članak iz "Slobodne"!
Ne ponovilo se.
I, usput rečeno, uopće ne znam što sam zanimljivog u tom članku vidjela da bih ga uz najveće počasti položila na oltar Bloga.
Oprostite mi.
Bar sam imala snage priznati i pokajati se.

Mjesec dana sam bila u Njemačkoj i imala internet u sobi 24/7.
Što još više potvrđuje moju ogrezlost u ovaj (koji po redu?) smrti grijeh.
Nisam se udostojila napisati post.
A mogla sam napisati trilogiju "Gospodara lijenosti", koliko sam vremena imala.
Ne znam što me bilo ulovilo, valjda mi je trebala nekakva katarza od svega i svačeg.
Uključujući propalu vezu.
No to me nije spriječilo da po prvi put u životu posjetim "Iskricu".
O, Bože, kojega li (još većeg) grijeha!
Ne ponovilo se ni to.

Ipak, kad sam vidjela da vam nisam puno falila (s izuzetkom nje, koja me i nagnala na novi početak), to me čak navelo na razmišljanje da odustanem od Bloga.
Ali prevladao je razum i svijest da je šteta žrtvovati mentalnu gimnastiku koju si s vremena na vrijeme priuštim ovim putem.

Čim se sjetim o čemu bih vam pisala nastavit ću.
Dojmova iz Njemačke ima jako puno, a onaj najživopisniji je da sam se uvjerila da je dragi Bog jako volio Nijemce kad im je poklonio onu porciju prirodnih ljepota koja se zove Alpe.
Divota.
No previše je nečistoća u ovome mom životu da bi ih Alpe i bjelina snijega na njima uspjele ukloniti.
Treba mi duhovna obnova.
Još jedna i dugotrajnija.

Od najmanje tri mjeseca, I guess.
Naišla sam na jedna novitet po povratku.
Jako lijepo piše i tiče se i mene.
Bussi, bussi!

Iako su Splićani seksom nezadovoljni, Splićanke su zadovoljene. I oni i one gledaju porniće i koriste pomagala. Oni bi se ševili grupno, a one ne daju. Što nije strašno, jer svi redovito masturbiraju.

Grupni seks omiljena je fantazija Splićana, pokazalo je istraživanje koje je Slobodna Dalmacija provela na uzorku od 300 muškaraca i žena u dobi od 18 do 55 godina, želeći utvrditi njihove seksualne stavove, navike i želje. No, to o čemu muškarci snuju, žene ne prakticiraju - 90 posto ispitanica nikada ne bi sudjelovalo u grupnoj aktivnosti. Možda je upravo i razilaženje u preferencijama jedan od razloga zašto su Splićani gotovo dvaput nezadovoljniji svojim spolnim životom u odnosu na Splićanke, piše Slobodna Dalmacija.

KOMENTARI ANKETIRANIH:
"Volim seks i rado ga se sjećam" - Splićanka (22)

"Žao mi je zbog mekdonaldizacije žena, koje hodaju po gradu bez dlaka na nogama i drugim dijelovima tijela" - sredovječni Splićanin

"Seks ne donosi nikome istinsko zadovoljstvo, nego naprotiv, uzrokuje brojne probleme u obitelji i društvu općenito", Splićanin (33)
Ipak, 16 posto muškaraca tvrdi da je doživjelo ispunjenje svog sna, dok je tek 1,6 posto žena priznalo sudjelovanje u grupnom seksu, pa se "logički nameće zaključak o kakvim je kombinacijama pretežito mogla biti riječ ili su tek muškarci skloniji lovačkim pričama", piše splitski dnevnik.

Neočekivano, više od polovice anketiranih Splićanki povremeno gleda pornofilmove. "Praksa je pokazala da žene često ne rade ono za što se feministice zalažu, jer se njihova socijalizacija događa u okvirima patrijarhalnog društva. Vjerujem da dobar dio njih na inicijativu svojih partnera konzumira pornografske sadržaje, pritom ne razmišljajući stavlja li to ženu u poziciju objekta iskorištenog u medijske i marketinške svrhe", kaže predsjednica udruge Domine Željana Buntić-Pejaković.

Istraživanje je pokazalo i da su žene manje sklone nevjeri, što se može povezati s duboko ukorijenjenim dvostrukim standardima u društvu, koji potiču muškarce na osvajanje novih "trofeja", dok isto ponašanje ženama može priskrbiti samo neželjenu reputaciju "lake robe". Taj je podatak vrlo sumnjiv seks-kolumnistici Globusa Milani Vuković-Runjić. "Intuicija mi govori da je među oba spola jednak broj onih koji bi prevarili partnere. Lako je moralizirati, ali istina je da prilika pravi lopova. Ako govorimo o razlozima nevjere, osim nezadovoljstva partnerom, ne zaboravimo ni biološku zadanost po kojoj je čovjek promiskuitetno biće, kao čimpanze i neke druge vrste", kaže Vuković-Runjić.

Promiskuitetnima se doživljava tek šest posto ispitanih Splićana, odnosno 1,6 posto Splićanki. Većinu njih apsolutno ne zanima internet i suvremena tehnologija u svrhu seksualnog zadovoljenja, što vjerojatno treba zahvaliti ponajprije slaboj informatičkoj pismenosti.

Za većinu je masturbacija normalna aktivnost koju ponekad prakticiraju. Klasična seksualna pomagala poput vibratora, umjetnih vagina ili lisica koristi dvadesetak posto anketiranih, a otprilike isti postotak želio bi ih koristiti, ali se još nije usudio.

Budalaštine izgovorene nedavno u Saboru o tome da je cijeli svemir heteroseksualan nisu mišljenje koje dijele Splićani i Splićanke - prema homoseksualnosti su se u najvećem postotku odredili neutralno, a neprirodnom i gadljivom smatra je tek pet posto žena i dvadesetak posto muškaraca, piše Slobodna Dalmacija.



Nevjerojatno!
Grupni seks?
Je li se tu ubraja menage a trois, ili brojka mora nadmašivati tri?

Mene nisu anketirali.
I ne znam je li ovo Splićankama kompliment ili uvreda.

Onima koje se žele udati sigurno je ovo drugo.
Stoga, ne vjerujte anketama ni statistikama.
Mogu se provesti bilo gdje, a rezultati su ugrubo isti.

Ipak,čisto sumnjam da ima žena koje se nisu zamišljale u sendviču.

I, blogeri, što kažete za Splićanke?

Pusa svima, nećemo se čuti otprilike mjesec dana!
Idem provesti istu anketu u inozemstvu.

Kad sam bila mala, riječ galerija je za mene uvijek zvučala nekako sofisticirano.
Nisam imala pojma što to jest, no uvijek bi me štrecnulo kad bi netko spomenuo tu riječ.
Valjda kao i svako drugo dijete kojem spomeneš nešto apstraktnije od Bazooka žvakalice ili igre graničara.
Vjerojatno i zato što sam u blizini bakine kuće na otoku u kojoj sam provela najveći dio djetinjstva imala Kulturni centar, u kojem su uvijek izlagali neki slikari, održavale se svakojake manifestacije i festovi.
Uvijek mi je ta riječ izazivala strahopoštovanje prema svemu vezano uz nju.

I ostalo je tako još dugo nakon tog nestašnog djetinjstva u kojem još nisam ni znala što je galerija zapravo.
Onda su uslijedile sve informacije koje sam dobivala, što u školi, što onako usput.
Gallery of Art.
U mojim ušima najzvučnija galerija.

Izaziva štovanje, divljenje, vrednovanje svega lijepog i vrijednog čuvanja.
Znaš da se tu čuvaju vrijedne slike, nečiji znoj preliven na platno.
Nečije srce razastrto na format koji nosi značenje.
Nisam prevična likovnoj umjetnosti, premda sam kao mala imala afiniteta prema crtanju.
Od tog afiniteta izrafinirao se kasnije afinitet prema lijepoj umjetnosti, no više književnoj.
Likovna je ostala na razini tehnike olovkom, eventualno ugljenom.

Ipak, kako su sve lijepe stvari prije ili kasnije izložene beskrupuloznoj travestiji od strane širokih masa koje diktiraju trendove, dogodilo se to i s galerijom.
Nije to više ona ista gallery koju sam godinama štovala kao izvor kulture i nauka.

To je u međuvremenu postalo jedno mjesto na poznatom zagrebačkom jezeru, mjestu za izlaske mladih.
Mjesto nosi ime iz naslova.

U subotu nisam mogla, a da se ne zapitam:
Galerija?!
Hm, kakvi li se sve primjerci danas tu izlažu...
Tehnike:
Nabildanost, ćelavost, (pre)iskvarcanost, hibridnost, hermafroditstvo, izvještačenost...

Ali nigdje ulja na platnu...

Možda da promijenite ime?

Pitala me Šatro u prethodnom postu da di sam.
Super pitanje.
Gdje sam.
Kad objektivno odgovorim, na poslu sam. Tražim spas i zaborav u radu, kojeg, ruku na srce, ima posebno puno otkako sam napuštena.
Subjektivno, ne znam gdje sam.
U nekom glupom stanju koje mi je oduvijek bilo nepoznato.
Na meni izvana nema traga tuge.
To je ono na čemu mi mnogi zavide kad znaju da me iznutra nešto ždere, a na van sam power woman.
I onda ne znam bih li trebala biti sretna što imam tu moć prikrivanja stvarnog stanja stvari.
Ili je to prokletstvo, gdje od ostatka svijeta kriješ da te unutra nešto razdire.

Počesto zaplačem.
Na tužnu pjesmu, flashbackove.
Ne samo zbog toga što sam izgubila nekog za kog sam vjerovala da mi je konačno poslan nakon svih traženja i lutanja...
Već i zbog toga što sam tek sad zaista ljubomorna.
Na sve one koje će ući u njegov život.
Ili koje su u njemu bile.
U dugim vezama ili pukim avanturama.
Ne mogu reći da mi nije drago što me ostavio već sad, a ne onda kad bi to možda još više boljelo.

Mnogi ljudi me vide kao zvijer, samouvjerenu i nepobjedivu.
Vjeruju da je ova povrijeđenost kod mene više stvar taštine.
Eh, ne boli tebe to što njega više nema u tvom životu. Već činjenica da si ostavljena. Pitaš se kako se usuđuje ostaviti te. Tebe!

Kad bih barem znala da je stvarno tako!
Istina, češće sam ja bila ta u životu koja je odlazila.
I koja je ostavljala bol u tuđem srcu.
Ali ne namjerno.
Samo sam htjela biti načisto s tim da osobu što prije oslobodim od dubljeg zaljubljivanja ili lažnih nada.

Pokušavam se sabrati i pridati mu istu ovu ulogu.
Htio mi je što prije osloboditi mjesto za nešto novo.
Za nekog novog.

Pa čak i ako sam u ovom trenutku sigurna da mi se nitko ne može svidjeti.
Ostavio mi je mjesto za slobodu.
Koju ovaj put istinski nisam željela.

Za razliku od milijun drugih puta, gdje sam za njom izgarala.

Za kraj, malo okrutne istine:
Kad malo podrobnije razmislim o svemu, ono što mi najviše fali je seks.
To nam je super štimalo.
No onda se opet pitam; Ako nam je to super štimalo, zašto se nije moglo nastaviti?

Znam da seks i samo seks nije jedino što čini vezu.
Ali meni je jako važan, gotovo jednako važan kao muškarcu.

Ali što je trebalo biti zaslužno za te jebene leptiriće koji se u njemu nisu probudili u dva i pol mjeseca veze?!
Meni se oni bude odmah ili nikad...

Svečano najavljujem da ću prestati s ovim pekmeženjem.
Ovo je bio posljednji post koji je častio njega.

Koji me nije htio voljeti.

... a ja volim srebro.
Zato valjda i nisam šutjela kad sam se prije dva i pol mjeseca zaljubila.
Pa sam, naravno, to razglasila i na blogu.
A sad se s tim osjećajem moram 'pozdraviti', obzirom da sam od subote ponovno slobodna.
Ne svojom voljom.
Ostavljena sam.
Nemam što lagati.
Jer da se mene pitalo, veza (još) ne bi bila završila.

Veli čovjek da mu nisu zaigrali oni 'leptirići' na način na koji bi trebali da ostanemo skupa.
Razumijem ga, heb' ga, koliko sam ja puta istu tu priču morala nekom reći (da se ne izrazim nepopularno 'prodati') kako bih ga na vrijeme upozorila na to da se nisam zaljubila!
Stoga nikakva suvišna pitanja s moje strane, tipa; Zašto?, Siguran si?, To je definitivno?, Hoćeš da uzmemo nekakvu stanku, da se odvojimo na neko vrijeme, pa da vidimo onda?, Gdje sam pogriješila?... i sva ina pitanja koja žena u očaju postavlja, ne bi li ipak zadržala u svom životu nekoga tko više nego svjesno iz njega želi otići.
Ja nisam očajna.
I znam što znači kad čovjek kaže "To nije to".
Za tu sintagmu ne postoji definicija.
To nije to i bog.
Svako objašnjenje je suvišno.

Još jedan farewell sex i zbogom.

Svega dva dana nakon se vidimo na piću, jer mi je morao vratiti jednu stvar koja je bila ostala kod njega u stanu.
Lijepo i ugodno ćaskanje, kod mene leptirići... još uvijek.
Ajoj.
No othrvala sam se obostranom porivu (vidjelo se po body languageu) da ponovimo the farewell thing.
Žao mi je jedino to što među nama još uvijek postoji sexualna privlačnost, i što se mene tiče, to bismo mogli nastaviti.
Što se njega tiče jednako tako.
Barem mi se tako čini kad vidim da mi nakon sinoćnjeg rastanka piše poručice koje završavaju s pusama.
E, Sagitta, kad bi barem ti bila srca kamenoga pa mogla s njim odrađivati the thing bez angažmana osjećaja...

Više puta u životu sam bila uvjerena da sex ne čini vezu.
A onda sam s druge strane čitala tetu Žuži i druge seksologe i bračne savjetnike po časopisima, koji su redovito propagirali filozofiju: "Zadovolji svog muškarca, jer ako to ne učiniš ti, e onda će neka druga!".
Ja sam bila s njim i tjelesno i mentalno.
I kod mene su leptirići radili.
No sad me zanima:

Kad leptirići rade?
Kad se s nekim želiš sjediniti u ljubavni klinč, ili čak i onda kad ti ovaj priča rezultate s kladionice?
I koliko dugo rade, te je li postoji mogućnost da se pretvore u šišmiše i razore ti utrobu?
To se meni malo sinoć dogodilo...

Mislim da sam opet pomiješala kruške i jabuke...
A imam napretek i jednih i drugih...

Oprostite mi što vam se vraćam tek sad kad sam napuštena...
Mislim da bih vam bila dosadna da sam pisala i onda dok sam bila s njim, jer sam tada mozak u potpunosti bila stavila sa strane.
A ne znam pisati blog srcem, priznajem.
Možda jedino poeziju.
Ali nema je potrebe pisati, kad je Reba McEntire sve to tako lijepo pretočila u pjesme...

Hvala ti na brizi, živa sam.
Ali, kao što vidiš, i tužna.

I neodlučna.
Jer ako se odluči vratiti u moj život čak u obliku samo i isključivo sex buddyja vjerujem da neću imati snage odbiti ga.
A to mi je najmrži indikator da me netko ima... Posjeduje.

A muškarcima vjerojatno najdraži.
I uvijek se mogu pohvaliti frendovima nakon nogometa.
Ma da, nismo više skupa, al' znaš, mogu je p*#%&**" kad god mi se prohtije.

To meni treba u životu?!

Pusek!

Jučer me nazvala ona.
Bilo mi je neopisivo drago čuti je.
I podsjetila me na višetjedno (da ne kažem višestoljetno) izbivanje s bloga.
I ja sam joj se odmah izjadala.
Onako, bez zadrške.
Sve sam joj rekla što mi je na duši.
A ne tiče se ljubavnog života.
Zapravo, indirektno da.
Točnije, tiče se posla.
Koji će tijekom i neposredno nakon realizacije neminovno utjecati i na ljubav.
Nešto zbog čega bih još do prije pola godine bila presretna.
A sad mi se čini neopisivim balastom i ne želim.

Po prvi put u životu mi je u potpunosti jasno što znači ona stara kineska (je li kineska?!):
Pazi što želiš jer bi ti se moglo i ostvariti.
Ne znam jesam li je točno iscitirala.
Ispravite me ukoliko nisam.

Ostvarilo mi se ono što sam (donedavno) jako željela.
A ja na to ovaj put nisam spremna...

Pokušavam se utješiti onom starom (ne kineskom) Sve ima svoje razloge.
Jer ako ovo ima razlog, nadam se da je dobar.

Love you.
You too.

... kad sam posljednji put napisala post.
I to ne miriše na dobro, jer se neke stvari gotovo i zaborave kad ih dugo ne prakticiraš.
Osim vožnje biciklom i plivanja - to se navodno ne zaboravlja jednom kad naučiš.
Ma moš mislit, meni je ovo drugo čak i uspjelo nakon što sam jednog ljeta (1981. valjda?) naučila plivati!

Ipak, kad je Blog u pitanju, nemoguće je zaboraviti pisati. Ali čitati možda jest.
Ja se duboko ispričavam što vas dugo ne čitam.
Jednostavno ne dospijem.
Prošli mi je tjedan bio lud na poslu, a svaki sam trenutak htjela provoditi s njim.
On je - znate već tko.

Osim što je tjedan bio lud, vikend je bilo još luđi.
U subotu sam nakon radnog dijela izlaska otišla malo do jednoga preslatkog malog i divljeg kluba na Novoj Vesi.
I gore upoznala jednoga preslatkog mladog hrvatskog repera, koji me doslovce razoružao osmijehom.
I to ne samo mene, nego i mice oko mene, koje su me zbog druženja s njim sve nekako poprijeko gledale.
Uf, uf, kako je gušt katkad biti predmetom ženske zavisti!
A da dečko nije to što jest možda ga ne bi ni primijetile!
Ja sigurno bih, jer je stvaaarno cute!

Lijepo je upoznavati nove ljude.
Nikad ne dosadi.
To isto vjerojatno spada u naučene vještine; jednom kad naučiš upoznavati ljude, to nikad ne možeš zaboraviti.
Postaneš ovisnikom o upoznavanju.
Ipak, katkad je varljivo to upoznavanje...
Kao, npr. kad nakon upoznavanja na tu osobu počesto i misliš...

Neću više ništa reći.
Idem vas sad malo komentirati.

Ono što me uvijek fascinira u muško-ženskim odnosima jest igra davanja i uzimanja.
Game of give and take.
Otkad sam se ja ovo friško, jel, zaljubila, shvatila sam da sam stalno na cesti. Jest, doduše, da to nisu neki golemi kilometri koje činim, no svejedno - na cesti po gradu.
Ja se vozim k njemu, on se (rjeđe) vozi k meni, katkad se nađemo u gradu, na pola puta...
No uvijek skužim da više ja naginjem prema njegovom dijelu.
On ima beštiju (ne ovu koju znate s bloga, pob(l)ogu!) koja se glasa s vau, pa mu je to golema obveza svaki dan. Zbog toga rjeđe može prespavati kod mene, a češće ja prespavam kod njega.
Da može redovito prošetati svoju beštijicu i omogućiti joj redovito olakšanje crijevnih sadržaja.
I tako Sagitta počesto hita prema zapadnom dijelu grada, češće nego ikad.
Iako sama živi na istočnijem.
I Sagitta češće nego prije obnavlja zalihe u rezervaru.
Nije to, doduše, ništa spomena vrijedno, no radi se o čistom principu.
Uh, hebena stvar su ti principi!
Oduvijek mi je rečenica "Iz principa!" bila nekako rezervirana za one koji teško pristaju ne kompromise ili ne žele odstupiti od nekih svojih stajališta.
No sad mi u primozgu uvijek negdje pending stoji ta rečenica: Iz principa.

Hajd' me malo škakljucaj po leđima!
E baš neću, uvijek ja tebe moram!
Aj' pliiiiiz!
Neću!
A zašto?
Iz principa!

Princip i ponos - dvije sestre blizanke.
Rođene skupa sa mnom prije 29 godina.

Kako da se nađemo na pola puta? Je li to u vezama uopće moguće, ili se ipak čini da jedno uvijek malo više daje?
Čak i ako se radi o pukom škakljucanju po leđima...